Blog

Kako je plavac mali ostao bez majke i oca

autor: dr.sc. Maja Žulj Mihaljević

Slavna židovska rečenica zlosutnica kaže: „Dao Bog da imao pa nemao.“ I dok nas ona u svakodnevnom životu asocira na materijalnu kletvu, njezin se gorak okus prelio i na obiteljsku štoriju našeg plavca malog i učinio ga siročetom.

Početak ove priče poklapa se s početkom trećeg milenija kada je potraga za točnim europskim porijeklom poznatog zinfandela završila u dalmatinskim Kaštelima, nakon što je hrvatski tim  istraživača (u sastavu Ivan Pejić i Edi Maletić) uz pomoć američke genetičarke Carole Meredith identificirao stare trsove zinfandela. Nedugo nakon toga, genetički podatci upućuju na veliko otkriće – plavac mali nastao je križanjem zinfandela, kalifornijskog povratnika i dobričića, slabo poznatog bojadisera sa šoltanskog škoja. I tako je rođena legenda. Priča kako su nekad davno sretno živjeli crljenak i dobričić i imali sina plavca malog prepričavala se u novinama, konobama, degustacijama, predavaonicama, znanstvenim radovima. Ta je priča othranila i podigla na noge i nove nasade dobričića, najcrnjeg vina Dalmacije, te ga tako revitalizirala. Dala je i dodatni vjetar u leđa istraživanjima i revitalizaciji zinfandela – crljenka. Tako je analizom herbarskih uzoraka našega poznatog dalmatinskog ampelografa utvrđeno da je pravo, izvorno ime crljenka u Dalmaciji zapravo bilo tribidrag u najstarijim povijesnim zapisima koji datiraju iz 15. stoljeća. Međutim, napretkom metoda genotipizacije ova stara priča dobila je novi zaplet.

Većina sorata vinove loze koje se danas kultiviraju stare su i do nekoliko stoljeća, a smatra se da su nastale ili pripitomljavanjem iz divljih (tzv. sylvestris) oblika, spontanim križanjem divljih genotipova s kultiviranim sortama ili, što je najčešći scenarij, spontanim križanjima između dviju kultiviranih sorata. S vremenom je i sam čovjek odlučio namjerno križati njemu neke zanimljive sorte, što se od 19. stoljeća provodi ciljanim oplemenjivačkim programima i rezultira modernim sortimentom.

U sklopu moje doktorske disertacije „Analiza genetske strukture i srodstva hrvatskih autohtonih sorti vinove loze“ pod vodstvom prof. dr. sc. Ivana Pejića (slika 1) saželi smo sve pretpostavljene autohtone sorte tada dostupne u hrvatskim kolekcijama vinove loze i na genetičkoj razini opisali zadnje stanje hrvatskog sortimenta vinove loze. Pritom smo se koristili i podatcima o svjetskim sortama iz najveće kolekcije vinove loze koja se nalazi u francuskom Vassalu pod ingerencijom Nacionalnog instituta za agronomska istraživanja (INRA). Uz ovako velik raspon sorata bilo je očekivano da će se rekonstruirati roditeljstva i utvrditi stupanj srodnosti za brojne hrvatske sorte i tako, na jedan način, potvrditi njihova autohtonost.

Za lakše razumijevanje, proces rekonstrukcije roditeljstva može se prikazati dvjema glavnim analizama. Prva analiza odnosi se na sam proces analize i opisivanja dijelova DNA koji se naziva genotipizacija. Opisivanjem različitih dijelova genoma možemo razlikovati sorte. Analogno tomu, kada želimo razlikovati ljude upotrebljavamo različite tjelesne opise poput visine, težine, boje očiju, boje kose, spola, dužine stopala itd. Što su ti ljudi sličniji, za njihovo razlikovanje trebamo upotrijebiti veći broj parametara, tj. opisati dodatne dijelove tijela. Jedan od najčešćih načina opisivanja genoma neke biljne vrste, pa tako i vinove loze jest analiza duljine mikrosatelita. To su specifični dijelovi na DNA koji su razbacani po raznim kromosomima. Za potrebe analize roditeljstva vinove loze, baš kao i ljudi ili životinja, preporučljivo je analizirati što već broj mikrosatelita. Niz dobivenih brojeva, a koji se odnosi na njihovu duljinu, u konačnici čini DNA alelni profil i svaka sorta vinove loze vlasnik je jedinstvenog DNA profila.

Druga analiza u procesu rekonstrukcije roditeljstva usporedba je DNA profila s ciljem rekonstrukcije roditeljstva. Usporedbom DNA profila različitih uzoraka inače možemo dati odgovore i na druga važna pitanja poput identiteta neke sorte ili njezine sličnosti/različitosti s drugim sortama. Sama roditeljska analiza može ići u dva različita smjera: jedan u kojem se traže oba roditelja (roditeljski par) za nekog potomka, ili u drugom smjeru kada potomku, u ovome slučaju plavcu malome, tražimo samo jednog roditelja (utvrđujemo potencijalni odnos roditelj-potomak). Cijeli postupak zasniva se na izračunima vjerojatnosti za neki pretpostavljeni događaj usporedbom DNA profila potomka i pretpostavljenih roditelja. Velika vjerojatnost podrazumijeva malu grešku i veću vjerodostojnost rezultata.

Za stare sorte koje se uzgajaju stoljećima, a kakva je i plavac mali, rijetko postoje pretpostavke o njihovim pedigreima. Bez prethodnih pretpostavki, potraga za roditeljskim sortama sastoji se (najčešće) od usporedbe njihovih mikrosatelitskih DNA profila s profilima ostalih sorata u kolekciji. Potomak od svakog roditelja nasljeđuje 50 % jezgrene DNA, pa tako za svaki mikrosatelit 50 % informacije (genetičkim rječnikom jedan alel) nasljeđuje od majke, a ostalih 50 %  informacije (drugi alel) nasljeđuje od oca. Pokaže li rezultat analize za neki roditeljski par nepoklapanje alela samo u jednom mikrosatelitu na DNA, može se pretpostaviti pojava mutacije. Međutim, ako se nepodudaranje pojavi na više mjesta nedvojbeno se radi o sortama koje nisu stvarni roditelji. U našem spomenutom istraživanju dogodilo se upravo to. Kada se pretpostavilo da je plavac mali potomak, a dobričić i tribidrag roditelji, nađeno je čak 20 % nepodudaranja na 20 analiziranih mikrosatelita, pa je ovaj pretpostavljeni događaj odbačen kao nevjerojatan. Također, za plavac mali nije predložen ni jedan drugi vjerojatni roditeljski par što zapravo znači da mi trenutno ne znamo koje su dvije sorte njegovi stvarni roditelji.

Međutim, kada je cilj analize bio definirati sorte s kojima je plavac u potencijalnom odnosu roditelj-potomak, iz priče po očinskoj liniji nisu ispali ni dobričić ni tribidrag. Potencijalni odnos roditelj-potomak dapače je definiran i za dodatnih 10 sorata s kojima plavac dijeli po jedan zajednički alel. To su babica, babić, drnekuša mala, glavanjuša, pavicić, plava lovora, siložder, šemperinka bijela, vugava bijela omiška  i zelenjak, sve redom dalmatinske, više ili manje poznate sorte.

Kada se između dvije sorte utvrdi roditelj-potomak veza, kronološki poredak generacijskog slijeda zbog dugotrajnoga vegetativnog razmnožavanja ostaje nepoznat. Ne znamo tko je roditelj, a tko dijete jer ne znamo koja je sorta starija (kokoš ili jaje dilema). Problem kronologije rješava se ponajprije pronalaskom drugog roditelja. U slučajevima kada se znaju oba roditelja, zbog hermafroditnosti (dvospolnosti) vinove loze najčešće se ne zna koja je sorta majka, a koja otac, iako je danas uz pomoć genetike često moguće riješiti ovu dvojbu.

Dodatni pokazatelj da dobričić i tribidrag nisu roditelji plavcu malom došao je i analizom mikrosatelita na kloroplastnoj DNA. Naime, iako se mozak biljne stanice tj. glavnina nasljedne tvari nalazi u jezgri, biljke posjeduju još dva, po svojim značajkama različita genoma – mitohondrijski i kloroplastni genom. Kloroplasti, zelene fotosintetske tvornice koje proizvode i skladište hranu, nasljeđuju se po samo jednom roditelju što je kod vinove loze po majci. Zbog toga analiza kloroplastne DNA može pomoći u otkrivanju tko je otac, a tko majka u slučajevima spontanih križanja, a podudaranje klorotipova pojačava predložena roditeljstva. Isto tako, nepodudaranje klorotipova znatno umanjuje, odnosno odbacuje vjerojatnost predloženog roditeljstva. Kako tribidrag i dobričić posjeduju klorotip C, a plavac mali klorotip D, bilo je indikativno da ni tribidrag ni dobričić nisu majka i da ranije pretpostavljeno roditeljstvo „ne drži vodu“.

 

Iznenađeni velikim obratom, analizirali smo ista ona mjesta na genomu koja su u prvotnom istraživanju stvorila trojstvo tribidrag-plavac-dobričić. Međutim, rezultati su bili identični prvotnima. Dakle, greške ranije nije bilo… samo loše sreće. Na površinu je isplivala jedna, za znanstvenike koje se bave genetikom vinove loze, otežavajuća okolnost. Naime, srodnost sorata vinove loze iznimno je komplicirana i nadilazi srodstvene pojmove kakvima se mi služimo u opisima ljudskog pedigrea. Pojednostavljeno rečeno vinova loza je, za ljudske pojmove, u kompliciranim „incestuoznim“ srodstvenim vezama zahvaljujući vegetativnom razmnožavanju i dvospolnosti. Npr. unuk se može križati s djedom, a taj potomak s bratićem od djeda. To se vjerojatno tijekom stoljeća i događalo u istočnom jadranskom području pa kao rezultat imamo vrlo srodnu populaciju dalmatinskih sorti. Osim velike genetičke sličnosti plavca malog s tribidragom i dobričićem, raznim studijama potvrđene su i njihove morfološke, fiziološke pa i enološke sličnosti. U konačnici smo naučili da za pouzdane rezultate roditeljstva genom moramo proučiti detaljnije nego što je dotada bilo uobičajeno. Dekonstrukcija roditeljstva plavca malog međutim nije prva u povijesti. Utješno, i naši susjedi sa zapadne strane Jadrana dijele iste muke kada je u pitanju roditeljstvo najraširenije crne sorte u Toskani – sangiovesea. Dapače, tijekom povijesti predlagane su čak tri različite hipoteze o toj temi od kojih su trenutno aktualne samo dvije.

Rezultati našeg istraživanja nažalost ne pružaju informacije koje bi upućivale na alternativne roditelje plavca malog pa ova enigma ostaje otvorena za nova istraživanja iako je vrlo izgledno da istinu, zbog velike genetske erozije i nestanka sorti, možda nikada nećemo ni saznati.

No, priča za plavac ipak nema tužan završetak. Iako je izgubio roditelje, pronašli smo mu čak četvero potomaka – ljutun, ninčušu, glavinušu i crnku. Naš kralj crnih vina dokazao je svoju superiornost i dominantnost kao najčešća sorta u formiranju hrvatskog sortimenta. Sudjelovanje u četiri puna roditeljstva i 12 odnosa roditelj-potomak, vidljivih na slici 2, čini ga najumreženijom sortom unutar otkrivenih srodstvenih veza hrvatskih autohtonih sorata. Dapače, zbog kloroplastne DNA šuška se da je plavac potencijalno i najuspješniji oprašivač. Laički rečeno – najveći hrvatski ljubavnik. Ljubavnu priču plavca malo i bombina bianca, talijanske sorte koja se istaknula kao druga najvažnija sorta u formiranju hrvatskog sortimenta i s tog mjesta istisnula tribidraga, ostavljam pak za neki drugi put.

 

Slika 1. Dr. sc. Maja Žulj Mihaljević i prof. dr. sc. Ivan Pejić u Biotehnološkom laboratoriju, na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Slika 2. Mreža srodstvenih odnosa Plavca malog

Najčitaniji članci u ovoj kategoriji

WOW obilazak Šibensko-kninske županije
2022-04-28
otvaranja: 381
WOW Večer pjenušaca
2021-12-09
otvaranja: 181
Klaudio Tomaz: Vina se kreiraju srcem!
2021-05-31
otvaranja: 160
WOW posjet vinariji Poletti
2021-11-08
otvaranja: 159

Najčitaniji članci drugih kategorija

Nova zvijezda na hrvatskom vinskom nebu
2022-01-18
otvaranja: 494
Saša Bernobić: Zašto volim malvaziju
2022-01-29
otvaranja: 313
Dani smokava
2021-09-03
otvaranja: 265
Njegovo veličanstvo Ivan Enjingi
2021-07-05
otvaranja: 234