Intervjui

Čovjek britkog jezika, blagog pogleda, oštrog uma, mudre sijede glave, a srca širokog kao Slavonija. Jedan je jedini, neponovljivi Ivan Enjingi.

Nije lako sažeti jednu epsku životnu priču dostojnu knjige (koja uskoro izlazi) ili dugometražnog igranog filma (koji tek treba snimiti) u format koji možemo objaviti. Nepokolebljiv, čvrstih životnih načela, ekološki osviješten vizionar koji je uspio pomiriti tradiciju i trend. Tradicionalan pristup životu, vinogradu i vinu povezao je s najnovijom tehnologijom, pritom strogo pazeći da ne okrhne niti djelić prirode. Enjingijevi pionirski pothvati postali su standardi koje je postavio nerijetko i uz puno otpora, tako je još davne 1972. prvi počeo puniti i prodavati vino u staklenim bocama, prvi je pokrenuo ekološku proizvodnju još 1985. godine kada se na to gledalo s puno nerazumijevanja, pa čak i prezira. Bio je i prvak svijeta sa svojim Venjem iz 1998. na najutjecajnijem svjetskom ocjenjivanju Decanter, dok je za Graševinu 2002. dobio impresivnih 95 bodova. Enjingijeva Graševina iz 1988. bila je prvo privatno vrhunsko vino u Hrvatskoj. I umnogočemu je još bio prvi, ali za sve nabrojiti nemamo dovoljno redaka.

Možemo li od samog početka?

Rođen sam u selu Hrnjevac, gdje su svi imali svoje vinograde i svoje vino, a moji su u Hrvatsku došli iz Mađarske još 1882. godine. Bili su obrtnici i proizvodili su sve od drveta i željeza. Sve što je bilo potrebno, moji su izrađivali, od drvenih kola do bačvi, tambura, violina... Od željeza isto tako. Pradjed je još u 19. stoljeću imao aparat za varenje željeza. Imali su sve od oranica, vinograda, konja, krava. Prvi vinograd su zasadili 1890. s 2000 trsova koje sam ja naslijedio i tako počeo. Sve je na mene prešlo kada je dida umro 1957. godine. Napustio sam nadničarenje i počeo se brinuti o obitelji. Prve sadnice sam proizveo samostalno. S 13, 14 godina naučio sam cijepiti lozu i proizvoditi sadnice za prodaju. Posadio sam 1111 trsova 1957. godine kada sam imao 17 godina. Već tada sam trgovao, prodavao vino i rakiju.

Jeste li tada to voljeli raditi ili vam je, s obzirom na dječačku dob, taj posao bio teret?

Pa kad sam bio mali, nije mi to odgovaralo, ali kad sam počeo raditi s 12 godina u kombinatu Vinogradarstvo Kutjevo, sve redom sam naučio, cijepljenje, oranje, prskanje, plijevljenje. Kroz taj 'moraš' zavolio sam sve to. Kad sam zasadio prvi vinograd, već u drugoj godini je imao grožđe, sorta je bila graševina. Ali sadio sam razne sorte. Već 1958. sam zasadio sam još 2000 novih loza.

Godine 1943. moju obitelj i mene prognali su prije Božića. Ujak je bio u partizanima u šumi, dolazio je po naredbi u selo po hranu i piće. Srećom, tu je večer došao. Našao nas je u Vetovu, gdje smo trebali prenoćiti u velikoj šupi gdje nas je bilo stotinu. Izvukao je mene, mamu i brata. Didu i baku nije uspio, njih su protjerali i bili su kod obitelji Mačković do 1946. Tad se dida s izbjeglicama nije želio iseliti u Austriju i Njemačku, vratio se kući jer nikom ništa loše nije napravio i želio je živjeti na svom.

Već tada, sa šest godina, čuvao sam tuđe krave da dobijem malo kukuruznoga kruha. Mama je išla u nadnicu, dida je otišao na obnovu pravoslavnih sela koja su bila spaljena. To je razlog da sam morao puno toga raditi i naučiti da kasnije mogu samostalno poslovati.

 

Sami ste proizvodili sadnice?

Da, to me je jako zanimalo. Uzgajao se tzv. stratifikat, ali ja ga nisam imao nego sam se snalazio sam.  Divlja loza se nareže, a nalazio sam je po napuštenim vinogradima, podloga je oko 30 cm, a gore je zdravi pup od sorte. Slaže se u kištre u piljevinu koja se natopi vrućom vodom te se okrene gore da pupovi rastu. Nakon toga se prekrije piljevinom i dobro se loži u prostoriji da temperatura bude visoka. Većina toga što sam nakalamio se primilo.

 

Jeste li već tada grožđe vinificirali sami?

Ja sam vinificirao i prije, samo je onda bio dida taj koji je više oko toga radio, a ja sam bio u vinogradu. Kod bake, mamine mame, najviše sam bio kao dijete i od nje sam naučio oko podrumarenja i o čistoći. Iz tih starih vremena sam naučio puno.

Jeste li već tada zamišljali da ćete postati veliko ime hrvatske vinske scene?

Meni to tad nije bilo poznato, ali u selu je svaka kuća imala svoj vinograd i vino. Želio sam i ja tako nastaviti. Kako sam kao nadničar sve naučio, divio sam se svakoj lozi i odlučio sam da mi to bude zanimanje. Danas imam 500.000 panjeva na 63 hektara vinograda.

Planirate li saditi nove vinograde?

Prošle godine sam na neravnom terenu Venje 3 zasadio novi vinograd na devet hektara. Neravnine su bile poprijeko i po deset metara. Bio je to dobar teren, ali vrlo nezgodan za kultiviranje. Nabavio sam teške strojeve kojim sam mjesecima skidao i na drugi kraj nasipao kameno tlo. Najprije je trebalo očistiti šikaru, skupiti humus na hrpu, poravnati, izmiješati kamen i presvući humusnim tlom. Vino dobiveno od grožđa s takvog tla je izrazito mineralno i kompleksno. S obične ratarske, bogate zemlje analiza vina bi pokazala četri puta manje kemijskih sastojaka nego s kamenitog i škrtog tla na mom Venju. Zadovoljstvo mi je stvarati i graditi jer sam tako odgojen. Kad prođe jedan dan, zapitam se što sam napravio, jesam li trebao više i bolje te što ću napraviti sutra. Ne planiram više saditi na novim površinama, ali će biti obnova starih vinograda. Šezdesetih godina kupio sam sve što je bilo dobro i što se prodavalo.

Najteže je pomiriti strast i ljubav, a onda to ekonomski opravdati. Kad ste i kako uspjeli valorizirati svoj rad i proizvodnju?

Još u vrijeme kad sam bio vrlo mlad, odvozio sam vino i prodavao ga po gostionicama. Dobro mi je išlo, koliko god sam vina imao, sve sam uspio prodati, tako da sam od početka dobro poslovao. Želio sam osigurati nešto za svoju djecu i unučad. Zato sam i kupovao zemlju dok se još moglo.

 

Kad ste se stilski odredili da ćete raditi vina po kojima ste prepoznatljivi i različiti od drugih vinara?

Oduvijek sam učio od starijih, a kod nas u selu svi su se natjecali koja će kuća imati bolje vino. Nikad se nije bralo rano, nikad se nije bralo dok je kiša. Vinogradi su bili gustih nasada od osam do deset tisuća trsova loza na jedan hektar. Kako sam tada naučio, tako sam nastavio cijeli život raditi. Nisam se okrenuo komercijalizaciji. Ako je loša godina, ne berem jer ne idem ispod kvalitete koju želim postići.

 

Početkom osamdesetih prvi ste hrvatski vinar koji je s vinom ušao u Esplanadu?

Da, zvali su me da žele sa mnom poslovati i od mene kupovati vino. Ponio sam uzorke kasne berbe graševine. Po zakonu koji je tada bio na snazi nisam smio puniti vino u boce od 0,7 litara, ali je direktor Esplanade odlučio da želi ta vina, pa čak i ako budemo morali platiti kaznu za to.

Još 1976. počeo sam se boriti za ravnopravnost privatnih malih vinara i velikih vinarija jer je nas male zakon isključio i nismo smjeli napisati kvalitetu i puniti u boce od 0,7 litara. Već tad su me medijski popratili pa sam se uspio, uz još neke vinare, izboriti za izmjenu zakona 1988. godine. Tada je moja graševina bila prvo privatno vrhunsko vino u Hrvatskoj.

 

Vjerojatno ste jedini vinar u svijetu koji sam proizvodi bačve?

U vrijeme kad sam počeo, nije imao tko proizvoditi bačve. Angažirao sam starog didu koji je bio bačvar da nauči moje radnike proizvoditi bačve jer nisam imao drugog izbora. Živio je kod mene tri mjeseca, a ja sam mu bio jako zahvalan, svakodnevno sam se brinuo o njemu, birao mu programe na televiziji, čitao mu novine.

A zašto krave?

Blago je oduvijek bilo dio moje obitelji i u mojoj proizvodnji je nužno jer bez stajskoga gnojiva nema ekološke proizvodnje. Sada imam oko 250 komada blaga.

 

Malo ljudi zna da u vaš podrum nikad nije ušao niti jedan kupovni kvasac?

Ja sam početkom sedamdesetih godina u svijetu imao priliku kušati svakakva vina. Kasnije je krenula moda s kvascima, a meni se to nije svidjelo jer bih došao u podrum gdje bi mi nudili desetak tipova vina i sve je 'vuklo' na isto. Smatram da to nije prirodno ni iskreno. Svaka boba grožđa ima svoje kvasce ako ih mi ne uništimo kemijom. Ne želim se kititi tuđim perjem koje je lošije od mog.

Smatram da je jedno od najboljih vinogorja u svijetu upravo Kutjevačko. Koje god vino sam odavde probao, uvijek je bilo bolje od tih novokomponiranih.

 

Kako biste voljeli da jednog dana izgleda ova priča i tko bi mogao nastaviti vaš put?

Imam djece i unučadi, imam 20 zaposlenih. Tko se bude hvatao posla, taj će dobiti da gospodari.  Volio bih da moji to nastave, ali ako ne budu, neću im dati da prodaju, nego ću to prepustiti nekome tko će nastaviti ovu tradiciju i prepoznatljivost vina Enjingi. Ne gledam tko je tko i kome pripada. Važno je samo da želi pošteno raditi.

 

Što mislite o medijskoj vinskoj sceni u Hrvatskoj?

Nemamo više kvalitetnih programa na televiziji kako bi se širila kultura stola. Danas se plaćaju intervjui i reportaže, što smatram da je nedopustivo. Šezdesetih godina sve što sam napravio, pisalo se u cijeloj Jugoslaviji, emitiralo na radiju i televiziji. Sada toga više nema. Trebalo bi se posvetiti vinskoj kulturi, savjetima o izboru vina, sljubljivanju vina s hranom.

Vama čestitam i želim puno uspjeha s časopisom!

 

Razgovarala: Dijana Grgić