Intervjui

ŽENSKA STRANA VINA: SANJA MUZAFERIJA

Žena koja je potaknula i napravila velike promjene na vinskoj sceni Hrvatske, osobito ženskoj, zove se Sanja Muzaferija. Premda nije vinarka nego dolazi iz sasvim drukčijeg backgrounda , upravo je ona 2011. osnovala udrugu WOW/Žene i vino koja danas u Hrvatskoj ima oko 200 članica. Ona je i direktorica festivala Pink Day, a zapravo je urednica i novinarka s bogatim iskustvom i obrazovanjem koja je spretno ujedinila novinarsko iskustvo i ljubav prema vinu te svakodnevno svojim angažmanom doprinosi promoviranju hrvatskih vina i vinara. 

Kako i kada je počela Vaša priča s vinom?

U našoj smo kući oduvijek pili vino. Još se iz djetinjstva sjećam da je tijekom boravka u vikendici u Novigradu tata redovito odlazio po vino u Tar, a isto tako kasnije, kada smo ljetovali na Krku, odlazio je po vino u Vrbnik. Uvijek se vinu pridavala posebna pažnja i po njega se išlo "na posebna mjesta i kod posebnih ljudi". Vjerojatno se već tada vino utkalo negdje u moju svijest, moj život. Uvijek sam voljela popiti čašu vina, ali nisam tome pridavala prevelik značaj jer ponekad sam znala naručiti i drugo piće. Sada sam, međutim, prava "žena od vina" i pijem isključivo vino, vodu i čaj. Ponekad kavu. Kad sam 1996. živjela u Americi, prvi put sam se susrela s jako dobrim vinima, koja su istodobno bila vrlo pristupačna i mogla se kupiti za svega sedam, osam dolara. U bostonskom hotelu Harbor posjetila sam, mislim prvi put, pravi, veliki vinski festival na kojem sam upoznala i slavnu kuharicu hrvatskog podrijetla Lidiju Bastianich, koju sam tada i prva od hrvatskih medija i intervjuirala. Amerika je svakako utjecala na razvijanje moje ljubavi i stava prema vinu, dok se tada kod nas tek spremala prva prava i ozbiljna vinska "revolucija".

Postali ste vrlo cijenjeni u vinskim krugovima, ali je Vaše novinarsko iskustvo posve drukčije.

Kao novinarka sam se bavila sasvim drugim područjima, ponajprije kulturom. Prva je ljubav bilo kazalište. Kao vrlo mlada "furala" sam se na njega i bila kazališna kritičarka. Svojedobno su me Veselko Tenžera i Dalibor Foretić, legende hrvatskog novinarstva i publicistike, htjeli pošto-poto uvući u taj svijet, ali sam ga se zasitila nakon nekog vremena. Već kao vrlo mlada sam se zaposlila u čuvenoj ženskoj reviji Svijet, gdje sam se okrenula modnom novinarstvu, a onda filmu. U Cannesu, na kojem sam bila pet puta, intervjuirala sam priličan broj velikih svjetskih filmskih zvijezda. No nisam nikad bila fascinirana "zvijezdama", tako sam valjda odgojena. Tako da me zvjezdano novinarstvo nikako nije privlačilo. A i svako područje kojeg bih se prihvatila, voljela sam malo dublje istražiti. Jer, inače, čemu sve to? Nakon rata dobila sam stipendiju i otišla u Englesku, gdje sam na Sveučilištu Sussex magistrirala medijske znanosti s filmskom temom. Nakon toga sam dobila drugu stipendiju u Americi, gdje sam jedan ljetni semestar čak i predavala filmsku teoriju na Harvardu. Nakon povratka u Hrvatsku zaposlila sam se u Cosmopolitanu i tamo radila kao zamjenica glavne urednice devet godina. To je časopis širokog profila, okrenut mladim djevojkama, modi, kozmetici i seksu, ali mi je i to nakon nekog vremena malo dosadilo pa sam tražila neki izlaz za izričaj svojih godina i ispušni ventil svoje kreativnosti. Osnovala sam Gala Style, slobodno se može reći prvi pravi lifestyle časopis za žene. U to vrijeme sam vrlo često odlazila u vinoteku Bornstein, čiji su vlasnici bili veliki vinski znalci, Slavica i Vlado Borošić. Tu sam prisustvovala prvim uistinu velikim i zanimljivim vinskim kušanjima, učila mnogo od Vlade i Slavice, a nju angažirala da u Gala Styleu piše svojevrsnu žensku vinsku kolumnu. Moj možda prvi tekst o vinu je zapravo bio intervju s gospodinom Zvonimirom Dusperom, koji je tada bio predsjednik HSK (Hrvatski Sommelier Klub). Sjećam se kako mi je to što je pričao tada bilo novo i zanimljivo, a intervju je izašao na puno stranica u časopisu Jet Set... Iz kazališta, mode, filma i dizajna, o kojem sam dugo pisala, pa i knjigu objavila ("Sretni stanovi: Stil, stav i 20 priča o ljudima i prostoru", Profil 2004.), polako sam i nježno skliznula u sferu lifestylea, koja je prilično široka. Sada često pišem o vinu i hrani, ali i dalje se ne smatram, strogo uzevši, vinskom novinarkom ili kritičarkom. I dalje pišem o fenomenima, ljudima, modi, estetici, (dobrom) životu. Posebno me zanimaju vinari, njihove priče i put. Pisala sam o njima i maslinarima za sada ugaslo 21.stoljeće, koje je, nažalost, imalo kratki vijek trajanja, a danas za Total Croatia News, najpopularniji portal o Hrvatskoj na engleskom jeziku i za Elle. Vinari su mi izuzetno zanimljivi i lijepo mi je družiti se s njima. Uskoro ću otkriti i sasvim novi projekt koji se tiče baš vinara.

Kada se osvrnete unatrag,  kakav je položaj žena na vinskoj sceni sada u odnosu na ta vremena i što ste Vi konkretno učinili da situacija bude bolja? 

Nažalost, još se ponegdje smatra da žene ne bi trebale ulaziti u vinski podrum jer nose parfem i da ne mogu u štiklama ići u vinograd, ali mislim da smo malo "razmrdale" tu mušku vinsku utvrdu i ušle u sve pore vinskog svijeta. Da, situacija se jako promijenila nabolje, kao što se razvila i kompletna hrvatska vinska scena! Sjećam se da sam Lidiju Bastianich te davne 1997. posjetila u njezinu restoranu u New Yorku i naivno je pitala zašto nemaju hrvatska vina u ponudi toga vrhunskog restorana koji je bio izuzetno cijenjen i poznat po vinskoj karti. Strpljivo mi je objasnila da hrvatska vina nemaju ni količinu ni standardnu kvalitetu jer su jedne godine sjajna, a već iduće nisu dobra.  Uostalom, nitko tada nije imao pojma o tome da u nekoj tamo Hrvatskoj postoje vina. Danas su, mislim, stvari bitno drukčije. A ja sam, reći ću, napravila dvije velike stvari za našu vinsku scenu: izvukla žene koje rade u vinu i oko vina ili ga cijene, vole, podučavaju o vinu - iz sjene i pružila im priliku da se udruže. Druga velika stvar je Pink Day - koji je roséu dao priliku i mnogi kažu da je Pink Day nemjerljivo utjecao na proizvođače ružičastih vina. Neki vinari čak otvoreno priznaju da upravo zbog Pink Daya i proizvode rosé. Činjenica je da mnogo stvari radim prije drugih, nerijetko prerano (što mi ne ide u prilog) i da jednostavno ponekad imam viziju. Danas je svugdje u svijetu rosé itekako važan, a žene se sve češće i u drugim zemljama udružuju na vinskoj temi.

Kako ste došli na ideju da organizirate Pink Day?

Osobno sam tendirala pjenušcima, opet daleko prije vremena, jer tek se u posljednje vrijeme pojavljuju uistinu dobri domaći pjenušci, ali – srećom, moja ideja nije odmah prošla. Ideja o ružičastom je nekako dolazila s više strana i iz više smjerova, ali ja sam je uobličila. Dala sam festivalu ime, okupila ekipu, otvarala vrata, prikupila PR-ove u medijima i našla prve sponzore, tj. financijsku podlogu bez koje nema ničeg. Željela sam se držati traga koji stalno slijedim, a to je da emancipiram žene jer sam u vinskom svijetu baš intenzivno osjetila da su žene drastično u drugom planu, a zapravo nipošto nisu slučajni sudionici vinskog svijeta. A i vino rosé je dugo bilo svojevrsno "siroče" u vinskom svijetu, pa je Pink Day svojom ružičastom bojom svojevrsna "pila naopako" koja poručuje: mi smo ženice, ovo je rosé – ali nemojte zanemariti ni jedno ni drugo. Napravila sam ozbiljan festival s vrhunskim radionicama, a opet zabavan, ženstven i lepršav. Baš kao rosé. To je moja lekcija iz tzv. ženskog novinarstva koja kaže da o ozbiljnim stvarima treba pisati na prijemčiv način, a o "neozbiljnima" na ozbiljan i pametan način. Veselim se da je Pink Day, na kojem je sve pink i sve promišljeno do zadnjeg detalja, postao "zakon event". Afirmirali smo rosé, dovodimo vrhunske vinske stručnjake na radionice i masterclassove, slavimo ženstvenost, umjetnost, pozitivu, proljeće, optimizam, ljepotu. A imamo i ozbiljan festival. Mnogi su htjeli da u priču dodamo i hranu, ali sam odlučila protiv toga jer bi na festivalu svojim mirisom smetala mirisu vina. Tu sam vidjela prostor za maslinovo ulje koje je vinu prirodan par i tako se već u drugoj godini festivala rodio Green in Pink. Jako sam ponosna na njega i sudionike, predavače, sama ekstra djevičanska maslinova ulja.

Što u ovom trenutku nedostaje našoj vinskoj sceni i gdje vidite prostora za napredak?

Čini mi se da u Hrvatskoj trenutačno ima čak previše vinskih smotri, natjecanja, sajmova i festivala, a da u restoranima i, osobito, kafićima, još nema dobrih hrvatskih vina na čaše. Premalo je i dobrih vinoteka i wine barova. Također, ono najvažnije - treba kontinuirano raditi na brendingu Hrvatske kao vinske destinacije. WOW nitko nikad nije pozvao u tu priču. Ali tome se i ne čudim. U inozemstvu još nemaju pojma da je Hrvatska vinska zemlja! Nedavno sam kao predsjednica i osnivačica udruge WOW bila na vrlo važnom i prilično velikom kongresu u Milanu, gdje su se okupile žene iz ženskih vinskih udruga iz cijelog svijeta. Talijanke, čija je organizacija Donne del vino najstarija, organizirala je skup na kojem su gostovale žene iz 12 zemalja, tj. udruga sličnih našoj - s time da WOW prima i žene koje su ljubiteljice vina, sommelierke, enologinje, vinarke - a ne isključivo proizvođačice vina... Neke od svjetskih udruga su strogo profesionalne, ali ima i nekih koje su slične nama. Smatram da je to bio golem iskorak Hrvatske na međunarodnu vinsku scenu. Kolegice iz svih zemalja su pljeskale našim uspjesima, a hrvatski mediji o tome baš i nisu izvijestili, premda sam obavijestila kolege novinare. Ukratko, potrebno je puno raditi na brendingu i promociji naših vina, a ne da inozemni turisti kod nas na obali i drugdje - piju pivo. Kroz udrugu WOW, u kojoj, usput rečeno, radim bez plaće, trudimo se promovirati vinare i stalno organizirati neka događanja. Radimo to najmanje jedanput, a ponekad i triput na mjesec. Naravno, ponekad promoviramo i vina drugih zemalja, osobito kad su vinarke ili enologinje u pitanju. Vrlo smo aktivne, a vinarima koje promoviramo to ne naplaćujemo. Ja vina i privatno kupujem, a tek ponekad dobijem, no to je mnogo češće jer sam predstavnica medija negoli unutar WOW. U WOW radimo golem posao za vinare. Iz uvjerenja. Ponekad nam to neke članice, neki vinari i javnost čak ne vjeruju. Čini im se da tu postoji drugi, skriveni interes. Hrvatska posla.  Svake godine biramo i WOW vinara godine. Nije mali posao jer je izbor u tri razine. Odabrani, uvijek drugi, sommelier odabere vina u svim kategorijama, sve članice imaju pravo glasa, a finale je žensko kušanje naslijepo. Ukupni pobjednik kao nagradu dobije putovanje negdje u svijet, o našem trošku, a svake godine mijenjamo destinacije. Idem i ja - i to mi je plaća za rad u WOW. Mislim da je sve u svemu, bit ću neskromna i - realna - WOW posao - divovski posao. Radimo ga, nekoliko žena iz WOW i ja, iz čiste ljubavi.

S obzirom na to da ovu funkciju i posao obnašate već gotovo devet godina, vidite li neku članicu udruge WOW koja bi Vas mogla naslijediti?

Pogađate "u sridu"! U ovom trenutku, nažalost, takvu osobu ne vidim, iako bih se jako voljela povući nakon devet godina i malo uživati! No jednostavno ne vidim da bi netko to radio na način na koji radim ja, predano i na razini - uz medijsku podršku, na dobrim lokacijama, s temama koje su smislene..., a sve lošije od toga mi je potpuno neprihvatljivo. Možda mi netko izmiče pažnji, ali bojim se da članice koje su vinarke ne žive u velikim gradovima pa su slabije aktivne, a većina članica vjeruje da su svoju misiju ispunile plaćanjem članarine, eventualno dovođenjem novih članica, prisustvovanjem WOW događanjima i - fotografiranjem. Sve je to hvalevrijedno, ali mislim da trebaju participirati u organizaciji, aktivno učiti o vinu. Skoro desetljeće posao pada na malo pleća, a ostale dolaze, uživaju i slikaju se. To tako ne može ići dovijeka. Što se mene tiče, izdržat ću do okrugle obljetnice, a bila bih nepravedna kad bih rekla da nemam nekoliko dragih i marljivih suradnica, ali nijedna, opet, tome ne pristupa kao ja. I nikako ne smijem izostaviti i čak istaknuti da imamo izvrsne ogranke u Splitu i Rijeci. To su vrlo marljive i aktivne članice.  

Najdraža vinska sorta?

To je teško reći i mijenja se. Ja više pijem bijela vina, volim pjenušce i šampanjce, ali ipak, ako bih se odlučila za jednu sortu, bio bi to - crni pinot.

Što čitate?

Trenutačno sam u potrazi za knjigom "Sestra" Louise Jensen, a čitam vinsku literaturu koju god dohvatim. Imam problema s očima pa ne čitam kao prije, ali čitam električno i kako dohvatim, od teorijske literature i časopisa (kod frizera) pa do razne strane literature.

Koju glazbu slušate uz vino?

Vrlo sam slobodna na tom polju. Slušam pop, klasiku, jazz, punk... Domaća glazba me, iskreno, ne oduševljava.

Kako vidite važnost vinskog časopisa?

Hvala Bogu da konačno imamo vinski časopis! Smatram da je to nešto što je bilo neophodno. Časopis koji je modernoga koncepta ima lijepu budućnost i šteta što je jedini. Još nam fale domaća izdanja svjetskih vinskih časopisa. Vi ste mladi, Vi to pokrenite!

Imate li poruku za žene koje ulaze u vinski svijet i savjet kako da se izbore za svoje mjesto na vinskoj sceni?

Steći poziciju u vinskom svijetu, a u patrijarhalnom kontekstu, ženama je teže nego muškarcima, ali nikako nije nemoguće. Žene, kušajte vino, razmišljajte o njemu, učlanite se u WOW dok još postoji (smijeh) i - uživajte! Život bez vina je jako siromašan.

 

Razgovarala: Dijana Grgić
Najčitaniji članci u ovoj kategoriji

Njegovo veličanstvo Ivan Enjingi
2021-07-05
otvaranja: 131
Ivan Damjanić
2021-05-31
otvaranja: 74
ŽENSKA STRANA VINA: SANJA MUZAFERIJA
2021-07-05
otvaranja: 51

Najčitaniji članci drugih kategorija

Dani smokava
2021-09-03
otvaranja: 163
WINE & EGG
2021-08-26
otvaranja: 111
7. Međunarodni salon prestižnih vina DECANTER 2021
2021-09-11
otvaranja: 104
OH WINE Wine for the team
2021-05-31
otvaranja: 87